Rehabilitacija onkoloških bolesnika tijekom i nakon završenog liječenja

Rehabilitacija je proces i ima svoj tijek; početak i završetak. Iskustva u praksi kroz povijest pokazuju da je rehabilitacija često bila nepravedno zapostavljena. Dugo vremena bila je dodavana nekim granama medicine tek pri kraju procesa liječenja kada su kliničari uvidjeli da na planu funkcije i aktivnosti nema zadovoljavajućih rezultata kliničkog liječenja.

U području onkologije dugo se mislilo da oboljeli od malignih bolesti nemaju budućnosti tako da je prvi bitan zakon o potrebi rehabilitacije onkoloških bolesnika donesen 1965. godine u SAD-u. Razvoj medicine donio je poboljšanja u liječenju, čime se i vrijeme preživljavanja značajno produljilo ili u potpunosti ostvarilo. Zbog agresivnosti pojedinih metoda liječenja onkoloških bolesti, popratnih smetnji te posljedica na funkciju i kvalitetu života, rehabilitacija je dobila svoj prostor djelovanja. U području liječenja tumora glave i vrata dominantnu ulogu ima rehabilitacija govora. Ne manje važna i potrebna je i fizioterapijska intervencija kroz specifične vježbe disanja obzirom na laringostomu. Također vježbe za vratnu kralježnicu, rameni obruč, mišiće lica i donje čeljusti, te postupci za prevenciju nastanka limfnog edema ruke. U liječenju tumora naglasak je na preventivi i ranom otkrivanju bolesti. Tako i fizioterapija nudi period pripreme pacijenta za poslije operativni period. Provodi se tijekom dijagnostičkih postupaka ostalih sudionika u liječenju, a sastoji se od; fizioterapijske procjene i edukacije bolesnika o očekivanim promjenama na planu funkcije i aktivnosti.

Nakon saniranja očekivanih posljedica liječenja; zaraštavanje rane, sekrecija, pojava seroma, upalni proces i slično, slijedi fizioterapijska intervencija. Temelji se na procjeni stanja funkcije i aktivnosti svakog pacijenta individualno. Intenzitet i oblik intervencije određuju liječnik specijalist fizioterapije i/ili fizioterapeut u dogovoru s liječnikom specijalistom; kirurg, otorinolaringolog, internist, tijekom rehabilitacije i liječenja i na kraju procesa rehabilitacije i liječenja, a prije povratka osobe na posao. Uz fizioterapeuta dobro je uključiti i radnog terapeuta, po potrebi defektologa/rehabilitatora te psihijatra. Spomenuti članovi tima u svom transdisciplinarnom djelovanju trebali bi „pokriti“ područje prilagodbe oboljelih i liječenih na novosti u načinu života/ kvalitetu življenja. Nadalje, rješavanje boli kroz procjenu intenziteta i vrste boli, saniranje metodama proprioceptivne (PNF) neurofacilitacije i tehnikama relaksacije. Vježbama disanja prilagođeno svakom bolesniku fizioterapeut ostvaruje brži oporavak i vraćanje liječenih u aktivnosti samozbrinjavanja, aktivnosti dnevnog života, povratak na posao te aktivnosti slobodnog vremena. Time se put osamostaljenja i povratka ubrzava što je u konačnici isplativo svim sudionicima liječenja.

Više o fizikalnoj rehabilitaciji možete saznati ovdje.